“Hasanaginice” je jedna brutalno iskrena predstava. Je li monopol feminizma poražen kao dominantna forma u borbi za prava žena? Da li je, kao politička platforma, možda u sukobu sa ženskom prirodom? Kakav je status ženskih sloboda u vremenu „Mee to“ pokreta? Ako je spektakl srednje ime te borbe, da li tabloidni, estradizovani moral čini manje relevantnim cijeli taj pokret? Da li je podivljali liberalizam u svojoj političkoj inerciji udaljio suštinsku potrebu ženskog bića od “krstaškog rata” u ime njene slobode? Šta je jedna žena naspram ideologije koja se bori u njeno ime? Da li je baš ljudskopravski ženski aktivizam, zapostavio ultimativnu suštinu slobode-ženske i svačije-individualnosti? Da li je muškarac, dizajniran po mjerama feminizma, ženi uopšte privlačan? Da li je previše kontroverzno, čak i zapitati se, da li muškarac i žena, svoju hemiju, harmoniju i privlačnost, prirodno grade na nejednakosti? Da li nam budućnost donosi tip muškarca koji izgleda poput bradatog drvosječe, a koji će i sam pored svoje žene dojiti? Šta god da nam kulture budućnosti budu donosile, jedno je sigurno-mjeru ženske nejednakosti ćemo pamtiti po primjerima njene SUBVERZIJE kao reakcije. Baš kao što vjekovima pamtimo onu Hasanaginicinu.
Više informacija pronađite ovdje.